Jung u Japanu
Rijetko se koja nacija može podičiti tako opipljivim prijelomnim trenutkom kakav je japanski Meiji (1866.-1869.) - obnavljanje carske moći koje je istodobno, na vrlo izravan način, značilo kapitulaciju tradicije pred rastućim utjecajem zapada.
Na razmeđi tradicije i kapitalizma, terminima jungijanske psihologije, Japan se nalazi između tradicionalnog "majčinskog" i zapadnjačkog "očinskog" principa - sukus je ideja koje je u petak, na predavanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iznio Dr. Hayao Kawai - doktor psihologije, prvi japanski jungijanski analitičar i povjerenik za kulturu vlade Japana.
Majčinski princip obuhvaća, zadržava; prihvaća različitosti i ne diferencira svoju djecu. Očinski, s druge strane, nožem Logosa reže što je trulo, suvišno ili energetski neopravdano. Dok je ovu podlogu vrlo lako bilo prihvatiti s bilo kojeg od dva pola - i usput percipirati Japan kao izmučenu žrtvu koja teži povratku korijenima ili konačnom prihvaćanju načela okrutne efikasnosti - Dr. Kawai ističe kako obje krajnosti imaju nedostataka.
Očinski princip, kratko rečeno, režući, razdvajajući i na pijedestal uzdižući individualnost, guši kulturu i gubi obilježja civilizacije; majčinski, zagrljajem i prihvaćanjem svih podjednako, postupno akumulira nesposobnost i s vremenom dovodi do propasti cijele zajednice. Nije li upravo Jung jednostranost nazvao barbarizmom?
Ova dva principa, naravno, kao i većinu teorija zasnovanih na snovima, teško je eksperimentalno demonstrirati; no kad ih čujete iz usta majstora vještine, intuitivno se sasvim prihvatljivo preklapaju s primjerima. Zanimljivo je stoga bilo čuti ponuđeno tumačenje razlika u sustavu obrazovanja u Japanu i na zapadu - u Japanu, naime, djeca u osnovnoj školi ne mogu doći u situaciju da moraju ponavljati godinu, već ih se jednostavno propušta dalje bez obzira na uspjeh. Nasilno nametanje onog što Dr. Kawai naziva "očinskim" principom rezultiralo je, također, čudnim efektima - izrazita povezanost pronalazi nove oblike, fokus se s obiteljske zajednice i krvnih veza prebacuje na razinu korporativnog entiteta - nova obitelj japanskog radnika postaje Toyota za koju radi.
Kao jungijanski psiholog, Dr. Kawai je prilično izravan u identificiranju katoličke crkve, dualizma i obećane nagrade u formiranju tužne situacije na današnjem zapadu, u kojoj smo kao životinje zarobljeni u neprekidnoj kompetitivnoj potrošnji i afirmiranju privida vlastite individualnosti. Zaključak je bio budistički pomirljiv - zdravo društvo moguće je samo tamo gdje se dva principa prožimlju i jedan drugog drže u balansu.